Bosna i Hercegovina se nalazi u stanju stalnih ustavnih promjena. Odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda iz 2000. utjecala je na način tumačenja principa konstitutivnosti i uvođenja ravnopravnosti tri naroda na cijeloj teritoriji. Druga sudska odluka, Evropskog suda za ljudska prava, će imati za posljedicu daljnji razvoj ustavnog sistema BiH jer ide u pravcu ukidanja diskriminacije ostalih državljana BiH (nacionalnih manjina i etnički neidentificiranih) u kontekstu biranja u tijela zakonodavne i izvršne vlasti na nivou BiH. Ovaj rad će ukratko predstaviti načine promjene Ustava, kao i dosadašnji proces izgradnje državnih institucija. U posljednja dva dijela će biti riječi o političkim inicijativama i aktuelnim diskusijama o budućoj ustavnoj reformi, dok će zadnje poglavlje dati kritički osvrt autora na potencijalnu reformu Ustava BiH. Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Ustav BiH, reforma, diskriminacija, “Ostali”

UDK 582.632.2:581.4(4) Rad obuhvata istraživanja na 9-godišnjim biljakama 16 provenijencija evropske bukve (Fagus sylvatica L.) Eksperimentalna površina je osnovana 1991. sa dvogodišnjim kontejnerskim sadnicama bukve iz Njemačke, srednje i južne Italije i po jedna iz Bosne i Hercegovine, Slovenije i Rumunije. U radu su istraživane morfološke karakteristike bukve i to: visina, prsni prečnik, grananje i forma stabla. U cilju utvrđivanja geografskih tipova bukve, testirane provenijencije su grupisane u četiri areal grupe. U pogledu prirašćivanja ne mogu se donijeti završne ocjene koje bi dale sigurnu sliku o boljem prirašćivanju pojedinih provenijencija. Najbolji prosječni prirast u visinu i prsni prečnik pokazale su provenijencije iz južne Italije (Capracotte, Aspromonte i Riffredo) i jugoistočne Evrope (Maramures i Vlasenica). Po boljoj formi stabla i grananju provenijencije iz srednjoevropske areal grupe se statistički razlikuju od provenijencija iz južne Italije i jugoistočne Evrope iz čega se može zaključiti da provenijencije iz srednje Evrope imaju kvalitetnije morfološke karakteristike u odnosu na srodnike iz južne Evrope.

In this work is presented the experience with Osgood Schlatters disease in young male basketball players. From one overall number of 257 young male basketball players with ages between 10 and 16 years is found that 23 or 8.9% had Osgood Schlatters disease. In control group of 250 young males (10-16 years) without sport activities is found 4 % of Osgood Schlatters disease. All patients were treated with rest of training and sports activities and after that with physioterapy. After 6 months everybody were allowed to have a full practice without clinical and radiological signs of disease. Stronger physical activities in an early adolescent’s period are one of main factors of appearing of Osgood Schlatters disease.

Development of basketball in the territory we are talking about, during the WW II, remained quite un-researched, so the subject and the goal of this paper is to research, analyze, highlight and obtain from oblivion that same period. We hope to stir up the sports historians, and also other readers interested in history of sports for further research. During writing usual historical method was used (finding of primary historical sources, their critics, as also the finding and studying of the secondary historical sources) . A numerous sources made in that time were reviewed and consulted (magazines, newspapers, papers, records, reports, overwrites, etc.) in: archives, libraries, institutes, private archives and museums of sports of former Yugoslavia, as also the sources made afterword. During 1941 basketball took place in Belgrade, Novi Sad, Split, Šibenik, Dubrovnik and Kotor. The competitions were played occasionally but most intensively in Belgrade. Serbian Basketball Federation was founded in September, also in Belgrade.

Genetic polymorphisms in diabetes: Influence on therapy with oral antidiabetics Due to new genetic insights, etiologic classification of diabetes is under constant scrutiny. Hundreds, or even thousands, of genes are linked with type 2 diabetes. Three common variants (Lys23 of KCNJ11, Pro12 of PPARG, and the T allele at rs7903146 of TCF7L2) have been shown to be predisposed to type 2 diabetes mellitus across many large studies. Individually, each of these polymorphisms is only moderately predisposed to type 2 diabetes. On the other hand, monogenic forms of diabetes such as MODY and neonatal diabetes are characterized by unique clinical features and the possibility of applying a tailored treatment. Genetic polymorphisms in drug-metabolizing enzymes, transporters, receptors, and other drug targets have been linked to interindividual differences in the efficacy and toxicity of a number of medications. Mutations in genes important in drug absorption, distribution, metabolism and excretion (ADME) play a critical role in pharmacogenetics of diabetes. There are currently five major classes of oral pharmacological agents available to treat type 2 diabetes: sulfonylureas, meglitinides, metformin (a biguanide), thiazolidinediones, and α-glucosidase inhibitors. Other classes are also mentioned in literature. In this work, different types of genetic mutations (mutations of the gene for glucokinase, HNF 1α, HNF1β and Kir6.2 and SUR1 subunit of KATP channel, PPAR-γ, OCT1 and OCT2, cytochromes, direct drug-receptor (KCNJ11), as well as the factors that influence the development of the disease (TCF7L2) and variants of genes that lead to hepatosteatosis caused by thiazolidinediones) and their influence on the response to therapy with oral antidiabetics will be reviewed. Genetički polimorfizmi u dijabetesu: Utjecaj na terapiju oralnim antidijabeticima Dijabetes tipa 2 dosegao je proporcije epidemije u SAD (> 18 milijuna) i cijelom svijetu (170 milijuna oboljelih osoba) te ima tendenciju daljnjeg dramatičnog rasta. Stoga se u posljednje vrijeme ulažu napori da se otkriju i razviju novi farmakološki agensi za liječenje ove bolesti. Klasifikacija šećerne bolesti proširena je uspjesima istraživača na području genetike. Da bismo razumjeli farmakogenetiku antidijabetika neophodno je razumjeti genetiku samog dijabetesa. Kao što će biti prikazano u ovom radu veliki broj gena koji su povezani s razvojem dijabetesa takođe utječe i na odgovor na terapiju antidijabeticima. S druge strane, mutacije gena koji utječu na ADME (apsorpcija, distribucija, metabolizam i ekskrecija) lijeka imaju značajan utjecaj na farmakogenetiku oralnih antidijabetika. Utvrđeno je da je dijabetes genetički heterogena bolest. Uobičajeni oblici dijabetesa su gotovo uvijek poligenski i za razvoj same bolesti vrlo su značajne snažne interakcije među različitim genima kao i između gena i okoliša. Zbog toga mutacije ili polimorfizmi koji u manjoj mjeri utječu na funkciju gena mogu postati klinički značajni samo u slučaju kada se kombiniraju s drugim faktorima odnosno genima. Smatra se da u razvoju dijabetesa mogu sudjelovati stotine pa čak i tisuće gena. Do 2006. identificirano je nekoliko uobičajenih alela koji povećavaju rizik za razvoj dijabetesa, od kojih su najznačajniji PPARG (Pro12), KCNJ11 (Lys23) i TCF7L2 (T na rs7903146). Do danas je najveći uspjeh postignut u identifikaciji gena odgovornih za razmjerno rijetke oblike ove bolesti poput »Maturity-onset diabetes of the young« (MODY) i neonatalnog dijabetesa. Monogenske oblike dijabetesa odlikuju jedinstvene kliničke karakteristike i mogućnost primjene individualnog tretmana. Genetički polimorfizmi enzima koji utječu na metabolizam lijekova, transportera, receptora i drugih ciljeva djelovanja lijekova povezani su s interindividualnim razlikama u efikasnosti i toksičnosti mnogih lijekova. Vrlo je važno da se na temelju farmakogenetičkih istraživanja mogu predvidjeti neki neželjeni efekti lijekova. Trenutačno postoji pet glavnih klasa oralnih antidijabetika: sulfoniluree, meglitinidi, metformin (bigvanid), tiazolidindioni i inhibitori α-glukozidaze. U literaturi se također spominju inhibitori dipeptidil peptidaze IV (DPP-IV), selektivni antagonisti kanabinoidnog receptora 1 (CB-1), mimetici glukagonu sličnog peptida 1 i mimetici amilina. Razumijevanje mehanizama koji rezultiraju disfunkcijom β stanica na fiziološkom i molekularnom nivou neophodno je za napredak u razumijevanju tretmana dijabetesa. U ovom radu dat je pregled različitih genetičkih mutacija (mutacije gena za glukokinazu, HNF 1α, HNF1β, Kir6.2 i SUR 1 podjedinicu KATP kanala β stanica, PPAR-γ, OCT1 i OCT2, citohrome, KCNJ11, faktore koji utječu na razvoj bolesti (TCF7L2) i varijante gena koji dovode do hepatosteatoze uzrokovane tiazolidindionima) te njihov utjecaj na odgovor na terapiju oralnim antidijabeticima.

UDK 630*52:582.475(497.6) U radu se analiziraju debljinske i visinske strukture jednodobnih nenjegovanih šumskih zasada crnog bora različite starosti i uslova staništa na karbonatnim supstratima u Bosni. Utvrđene su prosječne procentualne raspodjele broja stabala po debljinskim i visinskim klasama za starosne klase širine 10 godina u okviru pojedinih bonitetnih razreda staništa i njihovi numerički parametri (aritmetička sredina, varijaciona širina, standardna devijacija, koeficijent varijacije, koeficijenti asimetrije i zaobljenosti). Dobijeni rezultati pokazuju veliki varijabilitet prečnika i visine stabala, odnosno intenzivno debljinsko i visinsko diferenciranje stabala ispitivanih zasada.