U radu se propituju toponimi Grada Visokog. Prvo je dat kratak pregled historije i stanovništva u Visokom, s naglaskom na važnost srednjovjekovnog perioda, kada je Visoko bilo i mjesto stolovanja bosanskih kraljeva. Potom su prikazane najvažnije osobine visočkog govora te dosadašnja istraživanja, nakon čega se pristupilo samoj analizi. Korištena je kvalitativna metoda, tj. analiza manjeg uzorka, na osnovu kojeg se mogu pretpostaviti širi zaključci koje treba provjeriti daljim istraživanjima. Svi mikrotoponimi Visokog podijeljeni su prema motivaciji nastanka na one uvjetovane prirodnim okruženjem, ljudskom djelatnošću i antroponimima, unutar čega su izvedene preciznije potkategorije, zatim prema tvorbenim modelima, a na kraju je dat osvrt na dijalekatske osobine. Ovim se istraživanjem pokušalo otkriti ikavske toponime, koji bi mogli svjedočiti o tome da je Visoko nekada bilo ikavsko, kako se navodi u literaturi. Nakon provedenog istraživanja, nisu pronađeni ostaci ikavštine u toponimiji Visokog, tako da se pretpostavlja da Visoko vjerovatno ipak nije bilo ikavsko. Priložen je spisak mikrotoponima i karta.

The paper deals with linguistic research in ANUBiH in two directions – the organization of work on linguistic examinations and the analysis of the titles published in publications of ANUBIH. The first part follows the work of the Department of Historical-Philological Sciences, later the Department of Social Sciences, then the Humanities, and the Commission for Linguistics and the Center for Lexicology and Lexicography, through their most important activities and projects, along with the work of the Balkanological Institute, later the Center for Balkanological Studies. The second part of the paper provides an overview of published linguistic texts. In the end, a bibliography of linguistic works published in ANUBIH is provided.

Standardni bosanski jezik pripada četveroakcenatskom novoštokavskom sistemu, od kojeg odstupa u prisutnosti silaznih akcenata u tuđicama, složenicama, genitivu jednine i akuzativu množine pojedinih riječi, neprenošenju akcenta na proklitiku, skraćenicama te dvosložnom refleksu jata. S obzirom na to da je uvjet da upotrebni oblik bude i normiran zapravo precizan opis kategorija, to se u ovom radu silaznom akcentu pristupa sistemski, tj. otkrivaju se moguće kategorije u kojima se silazni akcent javlja dosljedno izvan početnog sloga. Za konačno normiranje potrebno je ove kategorije ispitati na terenu, čime se ovaj rad neće baviti.Iz dosadašnjih istraživanja kao nedovoljno opisane izdvojile su se tuđice i silazni akcent u genitivu množine i vokativu jednine pojedinih riječi. S obzirom na to da se primjeri mogu grupisati prema sufiksima gotovo bez ostatka, a polazeći od teze da sufiksi mogu određivati akcenatsku sliku riječi, kategorije tuđica i riječi koje u genitivu množine i/li vokativu jednine imaju ili mogu imati silazni akcenat izvan početnog sloga kategorizirane su dakle prema sufiksima, koji su detaljno pobrojani. Korpus su činili opći rječnici bosanskog jezika, pa su date napomene i o trenutnom normativnom statusu pojedinih kategorija, od kojih su neke i normirane. Istraživanje je iznjedrilo i opći zaključak, a to je da se u bosanskom jeziku silazni akcenti izvan prvog sloga javljaju samo u trosložnim i višesložnim riječima.

<p>Objekatske i namjerne zavisne rečenice razvijaju se gotovo istovremeno &ndash; krajem XIV<br />i početkom XV stoljeća, vjerovatno pod utjecajem intenziviranja djelovanja pisarskih<br />kancelarija. I jedne i druge najvi&scaron;e zavise od razvoja nekada&scaron;nje optativne partikule da u veznik,<br />&scaron;to se može pratiti kroz povelje. S obzirom na to da je razvoj u toku, potrebno je razviti kriterije<br />na osnovu kojih bi se moglo pouzdanije utvrditi je li da preraslo u veznik. U radu se predlažu<br />kriteriji upotrebe glagolskog vremena u osnovnom ili prenesenom značenju, mjesta klauze u<br />rečenici, mjesta da u odnosu na glagol koji slijedi, izostavljanja rečeničnih dijelova koji se<br />ponavljaju, lica u predikatu zavisne klauze, rekcije glagola glavne klauze te složenosti predikata<br />zavisne klauze. Pored veznika da, objekatske klauze zabilježene su s veznicima kako i jere,<br />pored implicitnih i upitno-objekatskih klauza s različitim veznicima, a namjerne imaju jo&scaron; i<br />kako da i tako da, iz kojegće se razviti posljedične klauze.</p>

Bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski standardni jezik za osnovicu imaju štokavsko narječje i stoga imaju dosta sličnosti. Međutim, kako se prostiru na različitim teritorijama, a i historija razvoja im je različita, to se u njima mogu pronaći i znatne razlike. U svim tim sličnostima i razlikama, postoje određena pravopisna, gramatička, tvorbena pravila, kao i leksika po kojima se može prepoznati o kojem je standardnom jeziku riječ. Ovaj tekst namijenjen je bibliotekarima kao pomoć pri određi-vanju kojem standardu određeni tekst pripada i sadrži najvažnija pravila i leksiku po kojima se to može utvrditi. = The Bosnian, Montenegrin, Croatian and Serbian standard language as their base have Štokavian dialect and therefore have a lot of similarities. However, as they spread in different territories, and the history of their development is differ-ent, one can also find significant differences. In all these similarities and differences, there are certain spelling, gram-matical, constructive rules, as well as lexicon, that can be used to identify one of these four standard language. The intention of this text is to help librarians with identification of standard language of some text and contains the most important rules and lexicon that can be used in that purpose.