O MASOVNOME UBOJSTVU KAO VIDU LIJEPE UMJETNOSTI: POSTHUMANIZAM I ESTETIKA UZVIŠENOGA
Lyotardova reinterpretacija Kantove estetike uzvišenoga kao strategije koja učinkovito prevladava samosvrhovitost modernih formi provocira suvremenost više nego ikada. Kako iskazati neiskazivo – postaje ujedno i lozinka i opsesija postmoderne epohe. Nužno je pronaći vezu između načelne ravnodušnosti aktualne umjetničke prakse i sve razornijih upada u stvarnost koji se nastoje prikazati kao uzvišena strategija. Ovaj je rad posvećen usporedbi i analizi posebnih načina umjetničke reprezentacije postupaka i motiva koji pripadaju sferi kolektivnoga i, stoga, sublimnoga interesa. Od Swiftowe polemike i satire, De Quinceyjeve ironije, do traktata, manifesta, proglasa i prijenosa uživo masovnih ubojica današnjice, rad problematizira kako se demijurški naboj modernizma istovremeno troši u brojnim formalnim distancama izgrađenima spram svijeta i nebrojenim subjektivističkim uplitanjima u svijet. Ključne riječi: diskurs; moderna; postmoderna; praksa; teorija