Agrošumarstvo kao način korištenja tla u funkciji smanjenja degradacije uzrokovane intenzivnom obradom i klimatskim promjenama

Razvoj agrošumarstva je u većini zemalja usporen zbog ograničene definicije ovog pojma koji se treba shvatiti kao sistem različitih praksi. Široko korištenje agrošumarstva može odigrati značajnu ulogu u prelasku na održive okolinske prakse u dugoročnom periodu. U Evropskoj uniji agrošumarstvo se prepoznaje kao važan poljoprivredni sistem, s tim da je još ostao nedovoljno razvijen zbog neriješenog statusa podsticaja. Ipak, kako Evropska federacija agrošumarstva (engl. European Agroforestry Federation – EURAF) ističe, u EU se nalazi oko 20 miliona hektara agrošumarskih zemljišta, a gotovo 90% čine šumsko-pašnjački sistemi. Istraživanja iz 2017. godine pokazuju kako ih je tada u EU bilo oko 15,4 miliona hektara i trend razvoja agrošumarstva, prema podacima iz 2020. godine, nastavio se. Sistem agrošumarstva projiciran je i istražen na području sliva rijeke Vrbas, i to u njegovom gornjem (Bugojno) i donjem (Srbac) slivnom području, a u okviru projekta UNDP. U ovom radu akcenat se daje na ulogu agrošumarstva u zaštiti od poplava, ali i općenito njegov značaj u procesu adaptacije na klimatske promjene. U gornjem i srednjem slivu preporučuje se silvopastoralni uzgoj, a na proširenim dolinama alejni uzgoj i zaštita od erozije na izohipsama. U donjem slivnom području vrlo su važni zaštitni priobalni pojasevi sa stanovišta erozije obale i buferne sposobnosti vegetacije u smislu prečišćavanja voda, na koje se nastavlja alejni uzgoj, zatim rekreaciona zona, tehnička šuma ili kombinacija šumsko-poljoprivrednih kultura (diversifikacija). Ove pristupe treba razvijati isključivo na lokalnom nivou sa farmerima.